"Nekoliko sekundi nakon što bih svoju bebu stavila na prsa, preplavila bi me tuga. Val emocija koji se pojavio s otpuštanjem mlijeka i nestao kroz 60 sekundi, uhvatio me nespremnu", opisala je u svojoj kolumni na portalu Babble svoje iskustvo s dojenjem mama dviju djevojčica Mary Sauer. 

Još je dramatičnije iskustvo Rebecce Maberly, koja je za Telegraph ispričala kako bi je obuzeo očaj kad god bi svom djetetu dala dojku: "Počela sam razmišljati o samoubojstvu i osjećala sam takvo neprijateljstvo prema svojoj bebi da bih je najradije bacila na drugi kraj sobe."

Nakon objave njihovih priča, uslijedili su brojni komentari žena koje su doživjele nešto slično. Iako bi većina ljudi pomislila da je tu riječ o postporođajnoj depresiji, ove dvije žene patile su od sindroma poznatog pod nazivom D-MER, što je skraćenica za Dysphoric Milk Ejection Reflex, odnosno refleks otpuštanja mlijeka praćen disforijom. Vjeruje se da je ovo kratkotrajno stanje disforije, intenzivnog osjećaja tuge, očaja, krivnje, razdražljivosti ili nemira, prouzročeno naglim padom razine hormona sreće dopamina uslijed otpuštanja mlijeka kod dojenja. 

To nije averzija prema dojenju!

Do prije sedam godina, ovo još uvijek slabo poznato stanje nije imalo ni ime i o njemu se rijetko pričalo među majkama, zdravstvenim stručnjacima pa čak i savjetnicama za dojenje. Za promjenu po tom pitanju najzaslužnija je Amerikanka Alia Macrina Heise, doula i IBCLC savjetnica za dojenje, koja je sa svojim trećim djetetom iskusila ovu specifičnu tugu tijekom dojenja te se posvetila proučavanju tog fenomena i dala mu ime. Povezala se s drugim stručnjacima za dojenje i počela ozbiljnije istraživati D-MER te održavati predavanja o njemu, a pokrenula je i web stranicu d-mer.org.

Na njoj je istaknuto kako D-MER nije psihološka reakcija na dojenje, postporođajna depresija niti averzija prema dojenju. Neugodne emocije kod majke pojavljuju se iznenada, kada se aktivira refleks otpuštanja mlijeka, i traju kratko, od 30 sekundi do dvije minute. Često se nakon prvog otpuštanja mlijeka, na početku podoja, disforija više ne pojavljuje, no moguće je i da ju izazove svako otpuštanje mlijeka. D-MER je poput refleksa - pod kontrolom je hormona, a majka ga ne može kontrolirati. Ne može si pomoći da je ne preplave ti negativni osjećaji. 

"Da bi se razumio ovaj refleks, potrebno je znati da prilikom otpuštanja mlijeka raste razina prolaktina, čak i prije nego što mlijeko počne izlaziti kroz bradavice. Dopamin sudjeluje u kontroli lučenja prolaktina na način da se razina dopamina nakratko mora spustiti da bi razina prolaktina porasla. Nakon što prolaktin počne polagano rasti, dopamin se stabilizira i to je nešto što se događa kod svake dojilje. Kod žena s D-MER-om, taj pad dopamina je izraženiji", objašnjava Alia Macrina Heise.

U Hrvatskoj gotovo nepoznat pojam

Naša IBCLC savjetnica za dojenje Barbara Finderle, koja je i predsjednica Hrvatske komore primalja, kaže kako se o D-MER-u u Hrvatskoj jako malo govori i zna.

"Žene nakon porođaja teško priznaju i osvješćuju osjećaj tuge, pogotovo u periodu dok doje. Često su preokupirane tehnikom dojenja, pozicijom pri dojenju, kako izbjeći ragade, je li beba dovoljno jela i drugim 'tehničkim' pitanjima, pa sam osjećaj tuge koji povremeno mogu doživjeti zanemaruju. Pogotovo je to slučaj u rodilištima, gdje je pojam D-MER-a gotovo pa nepoznat.

Ako žena i doživi povremeno neki oblik D-MER-a, najčešće prepisuje to 'divljanju hormona' nakon porođaja ili se spominje Baby blues. O D-MER-u se ne govori.

Stoga je dobro i žene i zdravstvene djelatnike upoznati s pojmom D-MER-a, jer već samom činjenicom da prihvatimo da nešto postoji možemo pomoći mladim majkama da se lakše nose s navedenim stanjem", smatra Barbara Finderle.

Liječenje D-MER-a

Alia Macrina Heise na stranici d-mer.org potiče žene koje muči ovo stanje da potraže pomoć, umjesto da odustanu od dojenja. Naglašava važnost edukacije, jer mnogi simptomi postaju podnošljiviji već samim time što majka zna da je riječ o medicinskom, a ne emocionalnom problemu. Od velike pomoći tu može biti i podrška drugih mama koje su prošle nešto slično.

Ako to nije dovoljno, preporučuje majkama da vode dnevnik svojih D-MER simptoma te prate što utječe na njihovo pojačavanje (stres, dehidracija, kofein), odnosno olakšanje (odmor, bolja hidracija, vježbanje). U skladu s tim, mogle bi uvesti određene promjene u stil života. Majke s teškim oblikom D-MER-a mogle bi ipak trebati i lijekove za povećanje razine dopamina, koje može prepisati liječnik, pazeći da su to lijekovi prihvatljivi za dojilje.