Donosimo vam priču mame Sanje Matošević o njenih prvih mjesec dana s bebom u našoj akciji Podijelite priču. Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču!

Budući da akciju dijeljenja priča podržava Bebivita, Sanja će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Moja mala Marija će uskoro navršiti pet mjeseci i otkad smo došle kući, moj svijet se okrenuo za 180 stupnjeva. Tek kada dođete kući nakon izvjesnog vremena postanete svjesni da ta mala štruca, novi mali čovjek ovisi o vama 24 sata dnevno. Marija je rođena carskim rezom budući da se netom prije poroda otkrilo da imam visoku temperaturu, pa je uslijedilo hitno vađenje krvi, hitne konzultacije liječnika. Ali s obzirom na to da sam u rađaoni bila prikopčana na epiduralnu i drip od 3 popodne, jedino što sam čula od doktora u 23 sata navečer, a govorio je najmanje pet minuta, bilo je: "Ja bih vam preporučio carski rez".

Radije bih rodila sto puta prirodno nego carskim

Moja velika želja bila je roditi prirodnim putem bez intervencije ikakvim lijekovima. Nažalost, sve je krenulo drugim putem. Na nagovor doktorice sam pristala na epiduralnu, i dobro da jesam jer inače bi me morali uspavati za carski rez, ovako sam prošla samo sa spinalnom anestezijom. Marija je rođena s težinom od 4700 i dužinom od 53 centimetara tako da je možda i bolje i za mene i za nju da je rođena carskim rezom, ali moram biti brutalno iskrena i reći ovim putem kako ne razumijem žene koje kažu da bi radije rodile carskim rezom pa čak i idu na dogovorene carske rezove, nego da rađaju prirodnim putem. Inače, carski rez ne možete ni smatrati porođajem, to je ipak operacija u pitanju. I radije bih rodila sto puta prirodno nego carskim. No, što je tu je. Za sve postoji razlog.

Kada smo došli kući u mojoj glavi je bilo sto upitnika nad glavom. Jedan upitnik me sto puta rasplakao. Zašto se moralo dogoditi da vlastito dijete ne mogu držati u rukama? Za mene je to bio najgori mogući ishod. Osjećala sam se bespomoćno, a najviše razočarano. Svi su drugi držali moje dijete, a ja nisam bila sposobna niti uspavati je, a kamoli uzeti iz krevetića kada zaplače. Stalno sam ponavljala: pa kako će to dijete znati tko mu je majka? Sjedenje mi je bilo noćna mora jer me jako bolio i rez i trbuh iznutra, tako da sam je mogla držati jedino s dva jastuka iza leđa i to najviše pet minuta, a nakon toga "predaja" djeteta mami ili suprugu.

Najgore je bilo prvih tjedan dana. Mlijeko još nije nadošlo budući da to traje malo duže kad je carski rez u pitanju, ali ja sam bila uporna. Unatoč boli, nekako sam uspjela držati svoju bebicu u naručju kako bi mlijeko što prije nadošlo. Nakon pet dana sam se slomila i nije mi ništa bilo jasno. Zašto mlijeko još nije nadošlo? Zar će moje dijete biti gladno? Sreća pa smo kod kuće imali zamjenskog mlijeka pa smo je hranili time. Nakon sedam dana mlijeko je nadošlo. Ne mogu riječima opisati koliku sam sreću osjećala. Taj dan mi je bio jedan od ljepših u životu. Doista.

Velika pomoć obitelji

Moram reći da su mi majka, sestra i suprug bili od velike pomoći. Majka i sestra su dolazile svaki dan, jedna ujutro, druga popodne kako bi mi pomogle. Majka ujutro oko bebice, sestra mi je svaku večer pomagala da se istuširam. Nisam se mogla sama ni skinuti. Njih dvije su mi došle kao božji blagoslov. Savjet budućim majkama: ne odbijajte pomoć svoje majke i sestre ako ih imate. Mene su moje doslovno spasile. Ne samo u fizičkoj pomoći, nego i na emocionalnoj i psihičkoj bazi.

Naš tipičan dan je izgledao otprilike ovako: majka dođe ujutro oko 10 sati kako bi suprug mogao obavljati svakodnevne obaveze. Ja većinu dana ležim u krevetu, nisam imala izbora, jedva sam mogla sama do toaleta. Onda moja Marijica zaplače, majka mi je iz krevetića dodaje i idemo, dok legnem na bok treba mi vremena, onda bebica cica, majka je uzima da se podrigne. Ne znam što me više boljelo, rez ili grudi. Ali, bez obzira na bol, bila sam odlučna dojiti svoje dijete. Dan danas sam uvjerena da je to najbolji izbor za nju.

A najviše me boljelo što nisam mogla stati na vlastite noge i pridržati svoje dijete i pomaziti se s njom dok čekam da podrigne. Pogled na moju majku kako je uzima iz krevetića, sestru kako je nosi, supruga kako je nosi, a ja sjedim na krevetu, boljelo je više nego grudi, više nego rez. Ma nema tih riječi kojima bih opisala svoje razočarenje što nisam mogla roditi prirodnim putem, pa bih mogla bez problema nositi svoje maleno djetešce. 

Suprugu moram odati počast, mjesec dana je ustajao po noći čim bi se bebica rasplakala, strpljivo onako umoran čekao da se ja namjestim u pozu u kojoj mogu najbolje dojiti i čekao da završimo s jednom dojkom, pa opet uzima dijete i čeka da se ja opet namjestim. Sve kućanske poslove je on radio. Kad bismo završili s ručkom obavezno mi je pomagao da ustanem od stola i dođem do sobe. Ujutro kad bi se bebica probudila mijenjao je pelene. 

Opet odvajanje

Sve je bilo idilično prvih deset dana dok se jedno popodne nisam probudila s temperaturom od gotovo 39 stupnjeva. Drugi dan idemo u bolnicu, u trbuhu nema krvarenja, ultrazvuk - sve u redu. Nalaz krvi pak pokazuje upalu, CRP stavka koja pokazuje kolika je upala i koji ne smije biti veći od 5, kod mene je dosegao brojku od 133. Navodno su se upalile dojke, ali u razgovoru s patronažnom smo došli do zaključka da je vjerojatno ipak bila urinarna infekcija s obzirom na to da su našli i nešto proteina u urinu.

I tako sam opet morala svaki drugi dan na kontrolu u bolnicu. Pomislila sam: pa zar je moguće da već nakon deset dana se moram odvajati od svoje bebe? U ovih pet mjeseci dva puta sam završila na hitnoj zbog bolova u leđima i trbuhu, ali srećom ništa strašno nije bilo u pitanju. Samo upala međurebrenih mišića. Ali opet sam ovisila o pomoći drugih, nisam smjela nositi bebicu. Najgore mi je bilo sjediti u čekaonici hitne i nadati se da nije ništa ozbiljno i da ću moći kući biti sa svojom bebicom, da nećemo morati biti odvojene.

Eto, prvih mjesec dana je svakako bilo turbulentno. Bilo je dana kada se nismo baš naspavali, bilo je dana kada se meni samo plakalo, bilo je teških dana, da... Plakala sam bez razloga, ponekad i s razlogom. Bilo je dana kada sam se osjećala jadno.  Ali, unatoč svim preprekama, najsretnija sam kada me ujutro budi osmijeh moje malene djevojčice. Kada to vidim, više me ništa ne boli i ništa mi nije teško.

 Podijelite i vi svoju priču!