Da čak ni dobra informiranost ponekad ne može spriječiti probleme s dojenjem potvrđuje iskustvo mame Lorne Stemberger Marić, 29-godišnje liječnice na specijalizaciji iz pedijatrijske infektologije. Ona nam je u okviru akcije Podijelite priču, u kojoj u siječnju pričamo o dojenju, opisala svoju borbu tijekom prvih tjedana i mjeseci nakon poroda.

Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču!

Dojenje – najljepši osjećaj majčinstva, povezanost i jednost s djetetom. Ova i slične poveznice, uz sliku predivne, mršave mame bez podočnjaka kako s blaženim izrazom lica doji bebu koja se u snu praktički smije – to su bila moja očekivanja kada sam u 30. godini rodila svoje prvo dijete. Naravno, ne-dojenje nije bilo opcija, ipak sam ja štreberica, medicinarka, glave napunjene svim blagodatima tog "bijelog zlata" i osuđujućih komentara svim majkama koje su eto, iz raznoraznih, sebičnih  i medicinski neopravdanih razloga prestale dojiti svoju mladunčad, time ih zasigurno oštećujući za cijeli život. 

Ragade i grižnja savjesti

Svojeg sam malca odmah dobila na sisu, i tako naša priča počinje. Već su se drugi dan našeg druženja tamni oblaci počeli spuštati na dolinu zvanu Dojenje kad su se počele stvarati prve ragade. Ah, što je malo ragadica naspram dobrobiti vlastitog djeteta?! Male ragade postale su veće, jednu zaliječim, stvori se druga... Mazalo se svime i svačime, slušali su se savjeti mama, baka, prijateljica i svih dušebrižnica kako sam zapravo JA kriva jer ga KRIVO DOJIM. Pa se mladoj majci nabio i osjećaj krivnje i grižnje savjesti što joj taj sveti čin eto nije nešto najbolje u životu.

Kad je nadošlo mlijeko (i sljedećih tjedana nastavilo nadolaziti uz svaki skok i skokić u rastu) uz bolne kvrge i mastitis, ragade su postale sekundarne, i s vremenom nestale. Više se i ne sjećam točno kada, iako B ima nepuna 4 mjeseca. Kupili su se jastuci za dojenje, električne i ine izdajalice, komprese, edukativni materijali kako bih u potpunosti savladala tehniku.

I tako prolaze prvi tjedni, mislim si "Bit će bolje, izdrži još malo", raspitujem se koliko to traje, je l' prestaje, koje su opcije. Osjećaj grča u želucu i znoj koji kapa s mog čela SVAKI PUT kad se mališa približi cici neću u životu zaboraviti. I strahovitu grižnju savjesti zbog poriva da dijete koje volim najviše na svijetu želim fizički odmaknuti svaki put kad poželi jesti, a sve u okolini koji me svojim dobronamjernim savjetima tješe i savjetuju udaviti vlastitim rukama.

Zašto o ovome nitko ne priča?

A sve mame koje su pokušale dojiti znaju da u prvo vrijeme beba doslovce 24 SATA VISI NA CICI! U glavi i dalje cijelo vrijeme slika one bezbrižne, blažene, savršene majke koja doji savršeno dijete. I sto pitanja: Zašto nitko o ovome ne priča? Ili se to samo meni događa? Zašto nema ovakve slike na portalima, u priručnicima? Žene koja uporno želi dojiti svoje dijete ali ima nagon na povraćanje svaki put kad njeno najmilije zacucla. Žene koja je rodila prirodnim putem, a sad suza suzu i frustracija frustraciju stiže u svakom trenutku tog predivnog, jedinstvenog čina sjedinjavanja s vlastitim djetetom.

Muž očajan, stoput mi je rekao da odustanem, narast će i od adaptiranog mlijeka, nisam zato loša mama, njega mama nije dojila pa "Vidi kako sam dobro ispao." Ragade su prošle, ali muke po dojenju ne prestaju. Bolovi u desnoj dojci za vrijeme i između dojenja, žiganje i sijevanje protezalo se kroz puna prva dva mjeseca života (i dojenja) mog sinčića.

Lagala bih kada bih rekla da nisam poželjela prestati. Milijun puta dnevno. Govorila sam si: "Hajde, izdrži bar do 3. mjeseca, možeš ti to." Liječnik u meni nije puno mogao pomoći mami u meni. Tada su mi najkorisniji bili dr. Google i forumi s iskustvima drugih mama. I tada vidiš da ipak nisi sam. I da postoje mnoge slike drugih umornih, jadnih mama koje doje s grčem na licu.

Hrana i utjeha

I tako sam zaključila kako mi još preostaje mogućnost da imam soor, iako bebač nije imao. Mazala njega, mazala sise pobožno nakon svakog hranjenja, uz prijeteće poglede moje mame jer "Nema ni dva mjeseca, a već mu svašta mažeš po ustima",  i vjerovali ili ne, bolovi su prestali. Ni sad ne znam je l' to zbog Daktarina ili je bradavica očvrsnula, a mali naučio hvatati ili mi se nebo smilovalo ali BOL JE PRESTALA! 

I evo nas sad, na pragu 4. mjeseca života mog sunašca. Prošli su mnogi skokovi u razvoju, nervoze raznih etiologija, nasisavanje bez razloga i bit će ih još, ali sada znam – upornost se isplati! I lagala bih kada bih rekla da mi dojenje predstavlja najveće zadovoljstvo. Više volim gugutati s mojim B-om, glupirati se, smijati.  

Iako je "Cici" malom prvenstveno hrana, moram priznati, ponekad je i jedina utjeha. I više ne osuđujem mame koje su prestale. Tanka je crta i mene dijelila, i ne bih zbog toga mislila da sam lošija mama. Ponosna sam što mali super napreduje i što, unatoč svemu, nisam odustala i sada moj B dobiva najbolju hranu – "bijelo zlato", i to direktno s izvora! I planiram nastaviti dok god on to bude htio!

Podijelite i vi svoju priču o dojenju!