U dobi između šest i osam mjeseci, bebe se počinju smiješiti kao odgovor na vanjske podražaje. Najprije su to uglavnom zvukovi, poput poznatih glasova, a zatim prizori poput ljudskih lica.

Postoje jasni znakovi da osmijesi beba u dobi između šest tjedana i šest mjeseci postaju sve više uvjetovani socijalnim podražajima. Bebe se manje smiju kad su same, a više kad su s drugim ljudima, posebno poznatima koji se također smiju. Obrasci gledanja i smijanja postaju sve koordiniraniji.

Postaju nemirne ako osoba ne reagira

U klasičnom eksperimentu s "mirnim licem", bebe u dobi od tri mjeseca i starije postaju nemirne ako odrasla osoba koja im se smijala odjednom prestane i više ne reagira. Otprilike u istoj dobi, bebe koje gledaju u roditelja i smiješe se, skreću pogled dok se još smiješe. Znanstvenici smatraju da je to znak da počinju same regulirati svoje osjećaje i da im treba pauza od intenzivne jedan-na jedan interakcije.

Između dva i šest mjeseci, bebe sve više koriste takozvani Duchenne osmijeh, kod kojeg se jagodice lica podignu i oči se stisnu, kako bi odgovorile na osmijehe svojih roditelja, za što istraživači kažu da upućuje na snažne pozitivne osjećaje.

Osmjesi s otvorenim ustima pojavljuju se kad su bebe fizički angažirane i zaigrane, kao kod škakljanja. Osmjesi koje istraživači nazivaju "snažnima" - kad se zigomatični mišići lica stisnu i podignu bebine usne - još su jedan znak pozitivnog odgovora na ono što se događa oko njih.

Kombinacija tri stvari - podignutih obraza, zavijenih usana i osmijeha s otvorenim ustima -  najjači je izraz veselja, kažu znanstvenici.